Poglavlje 2.4. ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ ZNANOSTI
Uvod
Sveučilišno poslanje temelji se na jedinstvu znanstvenog i nastavnog procesa kao nezaobilaznoj vrijednosti. Sveučilišni nastavnici istodobno su znanstvenici. Lavoslav Ružička tu je normu izrazio tvrdnjom: "najbolja sveučilišna nastava je znanstveni rad". Nedjeljivost znanstvenog i nastavnog procesa proistječe iz spoznajne, metodologijske i aplikativne uloge znanosti kojom se na sveučilištu stvara i održava akademski naboj kao kritički element u edukacijskom procesu. Sveučilište bez znanstvene aktivnosti svodi se na deskriptivnu, kadšto i interpretativnu školu, s velikom opasnošću sadržajnog i procesualnog zastranjenja.
Sveučilište kao ustanova gaji i proizvodi akademske vrijednosti koje se na općoj ljestvici društvenih vrijednosti tradicionalno postavljaju visoko. Velikim dijelom pozitivne se akademske vrijednosti temelje na pokretačkoj snazi koju daju znanstvene aktivnosti. Sveučilišna baština, sveučilišna nezavisnost, sveučilišna pouzdanost siguran je jamac za podizanje i odgoj novih naraštaja intelektualaca, vrsnih profesionalaca, kvalitetnih nositelja društva budućnosti.

Sadašnje stanje
 Znanstvena istraživanja izvan su sustavnog pristupa sveučilišne organizacije i temeljena su na individualnom projektnom pristupu. Projektni pristup održava i osigurava minimalni razvoj akademskih jezgara, zbog čega se na Sveučilištu susreće mozaična slika brojnih malih znanstvenih jezgara. Stalni opći nedostatak jest nesigurno i suboptimalno financiranje znanstvenih istraživanja, čime je uvelike ograničen sustavni i planski pristup istraživanjima.
 Stanje istraživačke opreme i laboratorija krajnje je nezadovoljavajuće tako da metodologija znanstvenog istraživanja drastično zaostaje prema tehnološkim pomacima u pojedinim znanstvenim područjima.
 Odnos prema gospodarskim i društvenim procesima u pružanju stručnih, razvojnih i primijenjenih istraživanja, rješenja i ekspertiza načelno je određen slabo propulzivnom ekonomijom i čestim društvenim obratima. Razvoj struka i sveučilišni prinos razvoju struka limitiran je tim izvanjskim čimbenicima. Osim slabosti gospodarstva, u ponašanju društva na državnoj razini može se prepoznati stihijski pristup, kadšto voluntarizam prema struci, znanosti i Sveučilištu. Nepostojanje strategije, te još više manjkavim provođenjem zacrtanih smjernica, trajno se stvara i održava nepovoljna klima za preuzimanje kreativne uloge Sveučilišta prema gospodarstvu i društvu.
 Istodobno znanstvena istraživanja u zrelim društvima ubrzano preuzimaju pokretačku ulogu cijelih novih područja, ili pak revitaliziraju tradicionalne struke i područja života. Veliki zahtjevi za visokostručnim profesionalcima kadšto pokreću negativne migracijske trendove čime Sveučilište postaje inkubator za razvoj drugih sredina i društava.
 Isto tako, isključenost Sveučilišta iz europskih integracijskih tokova i nedaće ratnih i poratnih društvenih uvjeta tijekom proteklog desetljeća pridonijele su stagnaciji uloge Sveučilišta u društvu.
 Dio znanstvene i stručne sveučilišne javnosti još uvijek izražava elemente autarktičnosti i ideologijske obojenosti. Pozivanje na nacionalnu posebnost ponekad služi kao uporište i opravdanje za vlastitu izolaciju te za izbjegavanje usporedivosti i nezavisne mjerljivosti.

Opći ciljevi:
- pojačanje znanstvenog i stručnog stvaralaštva sadržajem, kvalitetom i opsegom
- sustavna ugradnja i promicanje međunarodnih mjerila akademske prepoznatljivosti u prosudbi sveučilišne znanstvene aktivnosti
- pojačanje suradnje Sveučilišta s javnim znanstvenim institutima
- osiguravanje uvjeta za minimalnu znanstvenu aktivnost ("blue sky - research") sveučilišnih nastavnika
- uravnoteženi razvoj znanstvenih polja i grana s obzirom na postojeći manjak ili višak znanstvenika i stručnjaka te pojedinih područja.
- institucijski poticaji projektima prijenosa znanja prema gospodarstvu (engl. knowledge transfer) te projektima izravne primjene znanja (engl. spin off – projekti).  

Strateški koraci i mjere
Senat integriranog Sveučilišta mora preuzeti odlučivanje o zaposleničkim pitanjima i zaposleničkoj politici unutar standardne sveučilišne autonomije. Autonomno odlučivanje o izboru i unapređenjima na razini Senata ne samo da može pokrenuti stvarnu stručnu i znanstvenu kompetitivnost već može pokrenuti i sveučilišno shvaćanje odgovornosti prema svojoj misiji i prema društvu.
Realizaciju znanstvenih i stručnih projekata Sveučilište će pospješiti određenim administracijskim zahvatima.
U usporedbi s međunarodnim znanstvenim i stručnim projektima Sveučilište mora autonomno odlučivati o dodatnim poticajnim mjerama za njihovo ostvarivanje.
U skladu s koncepcijom jedinstva znanstvenog i nastavnog rada valja osigurati optimalne uvjete (uključujući financiranje) za neposredno uključivanje studenata, posebno postdiplomanada, u znanstvena i stručna istraživanja.
Sveučilište će od države zahtijevati ukidanje carine i poreza na dodanu vrijednost na potrošni znanstveni i stručni materijal i infrastrukturne elemente (kemikalije, instrumente, software itd.). Tim činom država bi odustala od tretiranja znanosti i stručnog razvoja kao potrošnje te dala šansu izravnim pozitivnim povratnim učincima sveučilišne znanosti i struke na razvoj društva.
Radi izbjegavanja negativnih učinaka “male sredine” valja uspostaviti sustav međunarodnih recenzija (recenziranje projekata i programa).
Sveučilište u Zagrebu će izraditi Strategijske smjernice međunarodne sveučilišne suradnje u području znanosti, nastave i prijenosa znanja. Takva postupanja, mjere i dokumenti imaju za cilj pojačati mobilnost sveučilištaraca i nastavnika, povećati akademsku razmjenu (sadržajno, razvojno i u postupcima) te promicati međunarodnu prepoznatljivost sveučilišta i sredine.
Osim unapređenja i proširivanja rada Poslijediplomskog središta Dubrovnik (engl. Center Advanced Academic Studies - CAAS) Sveučilište u Zagrebu će uložiti napore u osnivanje sveučilišnog kongresnog centra u Zagrebu.
Sveučilište će se založiti za integriranje javnih znanstvenih instituta u Sveučilište radi proširenja baze već izgrađenih akademskih ljudi i akademskih sadržaja te radi izravnog akademskog dobitka u naravi prostora i funkcionirajućih laboratorija.
Sveučilište je voljno prihvatiti znanstvene institute uz ove uvjete:
- prihvaćanje uvjeta sveučilišnog života i rada od znanstvenog instituta
- prihvaćanje obveze nadogradnje vlastite nastavničke djelatnosti i sudjelovanja u dodiplomskoj nastavi iznad minimalnih opterećenja
- prihvaćanje upravno-ustrojbenih i vlasničkih odnosa integriranog Sveučilišta.
Sveučilište se treba založiti za sustavno osiguravanje (minimalnih) znanstvenih proračuna za svakog sveučilišnog nastavnika. Takav minimalni sveučilišni proračun pojedinci bi komplementirali s vlastitim ostvarenim projektima.
Unutar integriranog Sveučilišta treba utvrditi preklapanje, suvišak ili nerazvijenost pojedinih područja, polja i grana te uvesti poticajne mjere odnosno mjere preusmjeravanja.

2.5.  ISTRAŽIVANJE, NASTAVA I RAZVOJ UMJETNOSTI

Uvod
Premda nastava umjetnosti na Sveučilištu traje već i dulje od jednoga stoljeća i premda se - u europskome kontekstu - upravo iz pripravnih, artističkih fakulteta (facultas artium, faculty of arts), još u 13. stoljeću, rađa npr. Filozofski fakultet, problem nastave, istraživanja i razvoja umjetnosti na europskim sveučilištima, pa tako i na našemu, ostaje složenim problemom kojemu ni nove organizacije europskih sveučilišta nisu znale adekvatno izaći u susret.
Novo je doba, uvećavajući prostor utjecaja tehničkog na umjetničko područje, stvorilo k tomu i one probleme koji se više ne daju raspravljati na razini antiknog opozita:
tehne: umijeće, vještina   /  a-tehnia:  ne umijeće,  nevještina   =   umjetnost.
Izbor studenata koji će pohađati nastavu na umjetničkim fakultetima (akademijama) vezan je uz pojam poziva (vokacije), a ne znanja, što će već od početka uvjetovati drugi tip prijamnih ispita kandidatima koji se odlučuju na pohađanje studija na akademijama.
I sama nastava u proteklih stotinu godina na dramskoj, muzičkoj i likovnoj akademiji razvijala se pod posebnim uvjetima, a prije svega teško povezujući opće stručne i znanstvene svoje pretpostavke s potrebama raznovrsnih, a posebnih umjetničkih predmeta.
Nastava na našim akademijama zapravo je jednostoljetni proces rasprave o odnosu umijeća (tehne) s jedne strane i umjetnosti (atehnia) s druge, a sada je tu još i rasprava o izguranosti tzv. "čiste" umjetnosti (art) na margine nastave i istraživanja.
Poznato je da je 19. stoljeće, putem Kantove pretpostavke o jednoj "produktivnoj mašti" (synthesis speciosa), nastojalo modernitetu ponuditi takvu maštu kojom bi se i sam modernitet bitno razlikovao od prethodnoga vremena, a sveučilišna bi se nastava oslanjala na Geotheovu preradbu ove Kantove postavke, oslanjala bi se, naime, na "maštu za istinu stvarnosti" (Eine Fantasie für die Wahrheit des Realen).
Bio je to velik plan Sveučilišta čiji se tragovi, međutim, danas tek naziru. Nedvojbeno je da i o tim tragovima, premda se nekima oni mogu činiti zanemarivima, valja voditi računa u nastavi, u istraživačkim procesima i u razvoju umjetničkoga obrazovanja na Sveučilištu. Sigurno je, s druge strane, da je u području umjetnosti ušlo - na tehnološkoj razini, a da o estetikama ne govorimo - toliko toga da i nastava umjetnosti mora imati u vidu neke prethodne sintetičke upute kako bi mogla definirati svoje ciljeve, ali mora imati osiguranu i analitičku komponentu kako bi mogla držati otvorenim svoj interes za događaj, a to znači za provalu Novog, kojega treba znati i primiti i protumačiti.
Sve ovo ukratko nabrojeno pokazuje koliko je u nastavi umjetnosti staro povezano s novim i koliko su, pak, metodologije izložene promjenama, a vrijednosti tumačenjima.

Razvojne zadaće
S obzirom na organizacijski oblik koji predviđa Iskorak 2001, akademije imaju ove razvojne zadaće:
- osiguravanje zasebnog sadržaja i kvalitete studija
- pokretanje i provedba umjetničko-produkcijskih projekata i tema
- osnivanje novih i razvoj postojećih istraživačkih kapaciteta na razini svake
      umjetničke discipline
- briga o poboljšanju uvjeta nastavnog, istraživačkog i umjetničkog produkcijskog
      procesa
- podizanje specifičnih kadrova s načela sadržaja pojedinih polja i grana
- odluke o kadrovima s obzirom na razinu specifičnih područja
- uspostavljanje kontakata s domaćim i inozemnim organizacijama te pokretanje
      odgovarajuće znanstvene, umjetničke, nastavne i stručne suradnje
- osiguravanje uvjeta za slobodu inicijative pojedinaca i skupina, nastavnika i 
      studenata u znanstvenim, umjetničkim, nastavnim i stručnim djelatnostima
- usko povezivanje akademija, zbog specifičnosti njihova krajnjeg umjetničkog
      proizvoda, s Ministarstvom kulture, a ne samo s Ministarstvima znanosti i 
      tehnologije i Ministarstvom prosvjete i sporta.

Očekivani ishodi jesu:
- Sveučilište uz znanstveno treba dobiti i svoje izvorno umjetničko lice
- umjetničko obrazovanje na Sveučilištu ne smije se tretirati kao "slučaj"
- Sveučilište se treba osloboditi neprirodnih obrazovnih okvira te se organizirati i strukturirati prema svome karakteru i svojoj biti
- umjetničko obrazovanje na odgovarajući način valja uključiti  u sustav
financiranja, ne samo u znanosti i prosvjeti već i u kulturi i umjetnosti
- svaka zasebna umjetnost (dramska, likovna, muzička) treba biti u stalnom
      dijalogu s umjetnostima
- umjetnost treba uspostaviti i održavati dijalog sa znanošću.

Mjere
Na temelju svega izloženoga:
- nastava na akademijama nužno je izložena stalnim promjenama umjetničkoga tkiva te treba biti načelno organička.
- nastavni kadrovi na umjetničkim akademijama moraju biti, možda i više nego nastavni kadrovi na nekim drugim fakultetima, agenti umjetničkih  i znanstvenih promjena, a ne samo njihovi pacijenti, da upotrijebimo jednu već klasičnu Bremondovu podjelu radnih funkcija.
- organska nastava na umjetničkim akademijama podrazumijeva odnos među teorijskom i praktičnom nastavom koji mora biti prepreg znanja, odnosno ona se koristi tzv. relejnim načelom znanosti gdje je svako zasebno znanje samo jedna od stanica opskrbe umjetničke prakse koja otuda ide dalje.
- nastavnici na umjetničkim akademijama na neprekidnome su nastavnom zadatku primjeravanja postojećih znanja umjetničkim proizvodima kojima su tek potrebna neka nova specifična znanja. Kako, naime, napredovanje u umjetnosti ima stanovit karakter bezobzirnosti, tako je i njezin zahtjev za znanjem bezobziran. Nastavnici na umjetničkim akademijama uvijek moraju biti u situaciji da ažuriraju, i to upravo zbog toga što je sama bit umjetničkog predmeta uvijek data u izmicanju.